Zapušteni bazeni za isušivanje, Solana Pag

“Reverzibilni zaborav” je koncept samostalne izložbe održane u Gradskom muzeju Novalje, dok je taj muzej još bio na popisu državnih muzeja. Reverzibilan znači koji se može vratiti, krenuti u suprotnom smjeru. Zaborav je obilježje današnje digitalne civilizacije. Poruka koncepta je da će se prave vrijednosti vraćati, kao i toliko puta u povijesti kad je naša civilizacija skrenula s puta svoje sudbine. U 14 tema, od “Crkve” do “Zajedništva” pokušao sam fotografijama poslati poruku trajnosti i optimizma.

Vagonet, nekada je služio za transport prikupljene soli.

Pogled na zapuštena polja soli, sada već jedva primjetna (fotografija je nastala pred desetak godina), tužna su slika napuštanja tradicionalnog i ekološki prihvatljivijeg načina proizvodnje. Naravno, “jeftini” ekonomisti bi prigovorili da je postupak bio “nekonkurentan” i zahtijevao mnogo ljudskog rada. Ali u što je taj ljudski rad sada utrošen? Da li je nervozni dostavljač koji mora prihvatiti od dućana otpis tri čokolade, toliko mudrije iskorišten ljudski rad od rada na polju soli s velikim drvenim grabilicama? Je li taj rad dostavljača s kamionom zdraviji, pametniji, vrijedan i ekološki prihvatljiv? Da li bi lokalno proizvedena roba, vrednovana više i distribuirana na manje udaljenosti zapravo bila doprinos društvu, ili je forsiranje hiperprodukcije s globalnim transportom baš tako važan element modernog života? Je li nam standardni obrazac plastike transportirane kontejnerom s drugog kraja svijeta važan element razvoja društva?

Stari traktor još uvijek u funkciji, Novigrad kraj Zadra

Mogli bismo o tome mnogo argumentirati i pisati, ali ne na ovom mjestu. Ovdje samo podsjećamo da je rad generacija doveo do nekih rezultata, a da je naša posljednja generacija, umjesto na rezultate, usmjerena na preživljavanje u svojstvu sluge tuđinu. Sada je već izvjesno da bismo u Republici Hrvatskoj od 1990. do danas, da smo pratili rad dvaju generacija odraslih u miru od 1945. do 1990., imali milijun stanovnika više. Ti bi stanovnici isporučili višegeneracijski rad našim dalekim potomcima, i ne bi bili usmjereni samo na bijeg iz svoje prekrasne zemlje. Oni koji bi odlazili bi, kao nekada, novac ulagali u kuće u Hrvatskoj i vraćali se da im se djeca školuju u domovini, ako djecu ne bi mogli ostaviti bakama i djedovima.

Polje na Mosoru, djed i baka ga obrađuju sa zadovoljstvom

Fotografije: Copyright Tvrtko Maras / Tranzistor.hr / sva prava pridržana